okt
19
2016

Definicija pojma empatija

Empatija je najznačajnija komponenta emocionalne inteligencije. Ona nastaje kao oblik samosvijesti. Što bolje poznajemo sopstvene emocije, vještije ćemo čitati tuđa osjećanja. Postoje stotine emocija, zajedno sa svojim varijacijama, mutacijama i nijansama. Emocije su mnogo prefinjenije nego riječi kojima bismo ih opisali. Empatija nam daje emocionalnu pismenost, vještinu kojom otkrivamo šta drugi osjećaju. A sposobnost da se čitaju neizgovoreni znakovi je ključ za predosjećanje tuđih osjećanja: ton u glasu, pokret, izraz lica. Nesposobnost da se dešifruju tuđe emocije predstavlja osnovni nedostatak emocionalne inteligencije i gubitak ljudskosti: nedostatak prisnosti, suštinske pažnje, odsustvo emocionalnog skalda i empatije.
Empatija se razvija zajedno sa razvojem djeteta u dvije povezane faze:

  • u prvoj fazi, oko prve godine života, dijete jednostavno uči da uočava emocije drugih i da ih doživi odvojeno od sebe samoga,
  • u drugoj fazi, dijete povodom toga nastoji da reaguje na te emocije drugoga, a nakon završetka druge faze, ide ka tome da konkretno pomogne određenoj osobi čije emocije percipira.

 

Martin Hofman je najveći istraživač na polju empatije, a njegove knjige pokazuju da korjene moralnosti treba tražiti u empatiji, jer ona predstavlja vrstu učestvovanja sa mogućim žrtvama, nekim ko pati, ko je u opasnosti ili u nevolji. On objašnjava prirodni razvoj emocija i empatije od djetinjstva do zrelosti i pokazuje kako od empatije zavise mnogi aspekti moralnih sudova i odluka u našem životu.

 

Potrebno je, prije svega, napraviti razliku između pojma simpatija i pojma empatija. Pojam simpatija podrazumjeva saživljavanje sa osjećanjima bliskih ljudi, saučestvovanje u emocionalnom stanju drugih. Za razliku od ovog pojma, pojam empatija se upotrebljava da označi proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih osoba (Hofman, 2003).  Pojam empatije je širok, pa je teško dati jedinstvenu definiciju koja bi obuhvatila sve njene aspekte. Šta će se podrazumijevati pod pojmom empatije zavisi, prije svega, od specifične teorijske pozicije i procedure mjerenja koja je povezana sa njom. Autori se uglavnom ne slažu oko važnosti kognitivnih procesa u empatiji, odnosno neki autori smatraju da je kognitivna empatija preduslov emocionalnoj, pa definišu empatiju kao „kognitivnu svjesnost o unutrašnjim stanjima druge osobe, tj. njenim mislima, osjećanjima, opažanjama i namjerama“, dok drugi misle obrnuto i ističu važnost emocionalnih procesa, te je definišu kao „posredovanu emotivnu reakciju na drugu osobu, odnosno afektivnu empatiju (Hofman, 2003). Ali, da bi se dala potpuna definicija empatije njom moraju biti obuhvaćeni kako emocionalni, odnosno afektivni, tako i kognitivni aspekti.

 

Empatija potiče od grčke riječi ἐμπάθεια (empatija), „fizička naklonost, strast, pristranost“, koja se sastoji iz riječi ἐν (en), što znači „u, na“, i πάθος (patos), što znači „strast ili patnja“. Ovaj termin su prvi put upotrijebili Herman Loce i Robert Višer, da bi stvorili njemačku riječ Einfühlung (uosećavanje, uživljavanje), koje je kasnije, Edvard B. Tičener, preveo na engleskom terminu Empathy – Empatija.

Kasnije termin empatija sve više koriste klinički i socijalni psiholozi. U kliničkoj psihologiji, empatija se tretira kao proces koji služi komunikacionim funkcijama u terapiji. U okviru razvojne i socijalne psihologije, definicije empatije se razlikuju s obzirom na to što istraživači podrazumijevaju pod tim pojmom i kako razlikuju empatiju od sličnih procesa. Da bi se tačnije definisala empatija važno je razjasniti kakva je uloga kognicije u empatiji. Kognitivni aspekt empatije uključuju razumjevanje, poznavanje stanja svijesti i uslova druge osobe ili svijesti o tome kako nešto što se događa drugoj osobi može djelovati na nju. Mnogi koji naglašavaju ovaj aspekt smatraju da je kognitivna empatija preduslov za afektivnu empatiju.
Psiholozi definišu empatiju na dva načina:

  1. Empatija je kognitivna svjesnost o unutrašnjim stanjima druge osobe, tj. njenim mislima, osjećanjima, opažanjima i namjerama;
  2. Empatija je posredovana emotivna reakcija na drugu osobu.

Empatija definisana na drugi način, afektivna empatija izleda na prvi pogled kao jednostavan koncept u kojem jedna osoba osjeća isto što i druga i mnogi autori je definišu na ovaj jednostavan način: osoba empatira u onoj mjeri u kojoj su njena osjećanja identična osjećanjima druge osobe. Međutim, važno je i definisati empatiju, ne u smislu njenih efekata, već u smislu procesa koji leže u osnovi emotivnog odnosa između posmatrača i posmatranog. Ključni zahtjev empatijskog reagovanja je uključenost psiholoških procesa koji rezultiraju kod osobe pojavom osjećanja koja su u većoj mjeri saglasna sa situacijom druge osobe.

Procesi koji dovode do pojave empatije često dovode do pojave istih osjećanja i kod posmatrača i kod žrtve, ali to ne mora da bude slučaj, kao u situaciji kada posmatrač osjeća bijes, kada je žrtva napadnuta, dok žrtva u istoj situaciji osjeća tugu ili razočaranost.
Pošto empatija uključuje razumjevanje emotivnih stanja drugih ljudi, način na koji je okarakterisan je izvod načina na koje se emocije same karakterišu. Ako, na primjer, emocije su preduzete da objasne centralne karakteristike tjelesnih osjećanja, onda shvatanje tjelesnog osjećanja druge osobe će biti centar empatije. S druge strane, ako se emocije više centralno karakterišu kombinacijom vjerovanja i želja, onda shvatanje ovih vjerovanja i želja će biti više od suštniskog značaja za empatiju. Sposobnost da sebe zamislimo kao drugu osobu je sofisticirani maštoviti proces. Međutim, osnovna sposobnost da prepoznamo emocije je vjerovatno urođena i može se postići nesvjesno. Ipak, to se može vježbati i ostvariti sa različitim stepenom jačine i preciznošću.

U skladu sa svim navedenim, empatija se može definisati kao „složeni kognitivno – afektivni fenomen doživljavanja i razumijevanja svjesnih i nesvjesnih stanja druge osobe, baziran na sposobnostima da se saznaju tuđa iskustva“ (Vukosavljević-Gvozden, 2002, str.27).

O Autor: Emir Sinan je rođen 16.02.1982. godine u Gornjem Vakufu. Osnovnu i srednju školu (Gimnaziju) završio u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a Nastavnički fakultet na Univerzitetu “Džemal Bijedić“ u Mostaru 30.09.2005. godine. Tema diplomskog rada kod mentora prof.dr. Milenka Kundačine glasila je “Izrada i baždarenje testa znanja iz predmeta fizika u osmom razredu osnovne škole”... više u biografiji !

Komentar

Kalendar

Septembar 2017
P U S Č P S N
« nov    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930  

Arhiva

Lista linkova


blog counter