maj
20
2016

ULOGA PORODICE U MORALNOM VASPITANJU

Ljudska jedinka rađa se kao najbespomoćnije biće među svim vrstama živih bića i rađa se samo sa određenim brojem refleksa i nagona, bez ikakvih znanja, navika, bez sposobnosti govora, komunikacije, bez kulture i morala. Ali, rađa se sa mogućnostima de se razvije više nego ijedna druga jedinka među živim bićima. Niko od nas sa svojim karakterom, određenim sklonostima, osobinama, željama i vrijednostima nije kao takav rođen, već ličnost sa svojom karakterističnom strukturom formira se i razvija tokom života. Tek učenjem i putem djelovanja socijalnih faktora ona postaje ljudsko biće. Tek postepeno, živeći u ljudskoj sredini i učeći u njoj, ljudska jedinka stiče navike, vještine, znanja, osobine i načine ponašanja koji joj omogućavaju da živi i djeluje u društvu i da postane osoba i ličnost. Kako je razvoj jedinke određen sredinom, tako je i nasljeđem i njenom ličnom aktivnošću, ali njihovim međusobnim sadejsvom. Različiti faktori socijalizacije djeluju na jedinku tako što je pripremaju za funkcionisanje i život u društvu i formiraju osobine i načine ponašanja koji su važni za društvo, i tako što je razvijaju od biološke jedinke u ličnost sa mnogim karakteristikama zajedničkim za sve ljude, ali i sa sopstvenim specifičnim osobinama.Ti faktori formiraju kod ljudi određeno stanje svijesti i određeni društveni karakter koji obezbjeđuje održavanje društva i određenih društvenih odnosa. Oni su posrednici, oruđa društva preko kojih ono pokušava da nametne određena ponašanja i veliki je broj takvih prijenosnika društvenih standarda i normi koji utiču na dijete, mladu ili odraslu osobu. Svaki član društva može uticati na razvoj jedinke. To mogu biti osobe koje nemaju namjeru da djeluju na određene oblike ponašanja, ali su češće osobe koje namjerno i svjesno utiču na formiranje dečijeg ponašanja. Tu spadaju škola, vršnjaci, osobe sa kojima je pojedinac u kontaktu, masovna sredstva komunikacije (mediji: novine, radio, TV, internet), ali i druge osobe i institucije. Posebno kao faktor koji u prvim godinama, ali i tokom cijelog života, ima najizrazitiji uticaj na razvoj svih aspekta ličnosti ili bi bar trebao da ima, ubraja se i jeste porodica. Uticaj porodice izrazito je značajan u prvim godinama života, a posebno je važna veza djeteta i majke, odnosno osobe koja zamjenjuje majku. U nastavku analizirat ćemo kakva je uloga roditelja, posebno važnost odnosa i njihovih vaspitnih postupka u toku podizanja djeteta, i sve to u cilju prenošenja znanja o moralnom i razvijanja moralnosti kod djeteta.

Riječ moral ima dva osnovna načina upotrebe. Jedno je kada se riječ moral upotrebljava u vrijednosno – neutralnom smislu i to je slučaj kada hoćemo da označimo osobenosti načina ponašanja nekog pojedinca, neke grupe ili neke historijske epohe, bez obzira na to da li je riječ o pozitivnom ili negativnom, dobrom ili rđavom, uzdignutom ili neuzdignutom ponašanju. A drugo značenje riječi moral je vrijednosno određeno i upotrebljava se za oznaku pozitivnih dobrih osobina. Moral se definiše  na dva načina. Prvi koji se manifestuje u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih postupka i htjenja kao pozitivno ili negativno vrijednih – moral je oblik ljudske prakse, oblik djelatnog, praktičnog odnošenja čoveka prema svijetu, prema drugim ljudima kao prema samom sebi. Drugi se sažima u atributima dobro i zlo – moral je aktivno čovjekovo oblikovanje i ocjenjivanje sebe i dugih ljudi kao dobrih i zlih.
Porodica uči dijete moralnosti, ona prenosi norme i vrijednosti i utiče na to u kakvu će se ličnost dijete razviti. Način na koji roditelji nastoje da postignu da dijete usvoji društvene norme određuje ne samo norme ponašanja nego određuje i njegovu ličnost. Porodica predstavlja osnovu koju dopunjuju ostali faktori socijalizacije i sve što ličnost usvoji tokom razvoja u porodici, prenosi na dalji život van porodice. Iz ranih odnosa sa roditeljima razvija se osnova za emocionalna vezivanja kasnije u životu. Stabilnost ličnosti, lična sreća i uspješan brak zavise u velikoj mjeri od toga da li su brakovi roditelja bili sretni ili nisu, da li su rodjitelji bili emocionalno stabilni ili ne. Razvija se osnova za formiranje odnosa sa drugim ljudima, sa sredinom u kojoj se živi i također rani odnosi utiču na vaspitanje sopstvene djece – kako je osoba bila vaspitana u djetinjstvu, to će prenijeti na sopstvenu djecu. Mali je uticaj onoga što se sazna van porodice na formiranje porodice u budućnosti, u odnosu na to koliki je uticaj same porodice i porijekla. Međutim, postoje i slučajevi koji dokazuju suprotno, ali tu je riječ o posebnim snagama koje su individuu natjerale i pomogle joj da se razvije u normalnu i zrelu ličnost, bez posljedica koje nosi nezdrava porodična sredina. Da bi se dijete normalno razvilo najvažnije je osjećanje sigurnosti, osećanje da ga roditelji vole i da se brinu o njemu. Nisu toliko važni posebni postupci koliko opšta atmosfera, opšti odnos prema djetetu. Da bi dijete bilo nezavisno, sigurno u sebe, uravnoteženo i sa dobrim socijalnim kontaktom, važno je da postoji ravnopravni i drugarski odnos između samih roditelja, ali i roditelja i djeteta, da postoji međusobno povjerenje i ljubav. Suprotno, nedovoljna briga, zanemarivanje djeteta ili nedostatak ljubavi razviće nepoželjne oblike ponašanja: agresivnost, neprijateljski stav prema okolini, zatvorenost, povučenost, pasivnost. Opšti odnos prema djetetu treba biti srdačan naspram hladnog, treba da se omoguće slobodne aktivnosti nasuprot strogom ograničavanju djetetovih aktivnosti. Uz srdačan odnos roditelja dijete će više podržavati model ponašanja, bolje će prihvatiti kaznu, formiraće osjećaj odgovornosti, lakše se i češće formira osećaj krivice kada postupi mimo norme, dijete se osjeća vezanije za roditelja, biće motivisano da stekne odobravanje roditelja. U takvoj sredini dijete će izrasti u ličnost koja je socijalno i moralno zrela, ličnost koja može uspješno da sarađuje sa drugima, koja je spremna da preuzme odgovornost za sebe i druge, koja vlastite potrebe usaglašava sa potrebama drugih i koja je nezavisna od roditelja i vršnjaka. Uz ljubav, sigurnost i srdačan odnos, neophodno je disciplinovanje, bez discipline nema napredovanja i razvoja. Roditelji putem različitih vaspitnih postupaka utiču na dijete, tako da se ono razvije u moralnu osobu koja se pridržava vrijednosti i tradicija društva kojem pripada i ima vrline kao što su poštenje, odnost, moralna hrabrost. Dijete mora i treba da ima granice, važno je da nauči da se ponaša, da stvori sve vrste navika kako to razvojno ide, a najvažniji je način na koji se disciplinovanje sprovodi. Od toga zavisi kakav će dijete čovjek biti. Pod disciplinovanjem podrazumjevamo primjenu kazne, a kažnjavanje treba da se sprovodi na pravi način, da bude umjereno i dozirano. Kazna predstavlja primenu bolne ili negativne draži za organizam u cilju eliminacije određenog ponašanja. Roditelji kažnjavanje koje može biti verbalno ili fizičko primenjuju preventivno kao nasljeđen poželjan oblik vaspitanja, automatski kada su pod stresom a najčešće kada se osjećaju bespomoćnim nad ponašanjem djeteta. Mnogi ljudi su ranije smatrali da je najnormalnije fizički kazniti dijete, u ne tako davnoj prošlosti otac je bio figura sa kojom se više pretilo, majka nije imala potrebu da fizički kažnjava dijete, dovoljno je bilo da verbalno pripreti da će reći to ocu i to je već davalo efekat. Ali, kako čovjek da uči moralnom ponašanju dijete koje fizički kažnjava, kada ono što on čini nije moralno. Ne treba tražiti nemoralno ponašanje u drugima, treba tražiti u sebi. Takav vid kažnjavanja samo stvara potisnut gnjev i neprijateljska osejćanja. Sve češće se čuje termin „dijete tiranin“, ali mišljenja smo da dijete ne može da bude toliki tiranin koliki može da bude roditelj. Češće se događa da se terorišu slabiji, drugačiji, nezaštićenjiji, a to su ili stranci ili žene ili djeca. Djeca nisu kriva, ona uče ugledajući se, a odrasli su ti koji daju primjer. Roditelji su ti koji uče pristojnosti, za to su odgovorni, to im je dužnost. Ni škola nema prava da se miješa u porodične odnose. Mješanje u porodične odnose nije stvar društva u cjelini, jer je i sama porodica između tradicionalnog shvatanja i savremenog načina života u stalnom previranju.
„Dijete ne bijeno, slaboodgojeno.“, „Ko nije mučen nije naučen.“ i druge misli iz devetnaestog vijeka više nisu aktuelne. U dvadesetom vijeku je počela priča o vijeku djeteta, o promjenama prije svega u mislima ljudi, u njihovim stavovima, šta se radi kada se kažnjava, da li se nešto postiže i kako se postiže. Fizičko kažnjavanje prije svega za dijete može da bude veoma opasno, a potom remeti odnos između roditelja i djece. Ono nije model za rješavanje konflikta i  često se u vidu potisnute agresivnosti pojavljuje u starijem životnom dobu, i ako u trenutku afekta ostavlja utisak smirivanja napetosti. Kažnjavanje je vaspitni postupak, ali pod kaznom ne treba da se podrazumjevaju batine i fizičko kažnjavanje, ismijavanje i omalovažavanje ličnosti, verbalno i emocionalno zlostavljanje. Kazna je kada se djetetu unaprijed kaže šta može, a šta ne, kazna je postaviti granice. Važno je odmjeriti kaznu uzrastu i onome što je težina prekršaja.
U masi stvari koje dijete zna da napravi, a koje su nestašluci, desi se da uradi i nešto dobro. I mnogo pogodnije i mnogo svrsishodnije za vaspitanje je dijete nagraditi kada nešto uradi dobro, prije nego kazniti loš postupak. To će dijete još više motivisati da se ponaša na pravilan način, nagrađeno ponašanje manifestovaće češće i inetnzivnije. Nagrada predstavlja motivaciju za ponavljanje određenog ponašanja. Ona uvijek ide unaprijed ka podsticanju i razvijanju pozitivnih, poželjnih oblika ponašanja.  Kako je loša pretjerana strogost, restriktivnost, pretjerana kazna, tako i potpuna popustljivost, premisivnost, potpuna tolerancija ne daje dobre efekte u disciplinovanju. To su oblici vaspitanja koji otežavaju proces socijalizacije i formiranje pozitivnih svojstva ličnosti. Vrlo je bitno da ako je roditelj izrekao kaznu koja je primerena i koju dijete može da izdrži, da u tome istraje i ostane dosljedan. Biti roditelj znači imati strpljenja. Postupci djeteta mogu da probude razna negativna osjećanja u roditelju, za šta je njemu neophodan visok prag tolerancije, ali kada se smiri bijes treba postupiti na najpoželjniji način. Od svih vrsta jedino su ljudi u stanju da komuniciraju simbolima i upravo ovom sposobnošću nadišli su sva ostala stvorenja i izgradili jedan novi, osobeno ljudski, simbolički svijet – kulturu. Ljudska komunikacija veoma je složen vid simboličke interakcije između jedinki koje razmjenjuju signale, poruke i informacije intelektualne i afektivne prirode. Naše riječi, mimika, gestovi, boja glasa služe nam da otkrijemo i prenesemo drugom svoje ideje, namjere, misli, ali vrlo često i da sakrijemo svoja prava osjećanja, namjere i stavove. Svi mi saopštavamo svoje potrebe, želje i misli, ali istovremeno i brižljivo posmatramo i procjenjujemo šta neko želi da nam saopšti ili šta ne želi. Ako se sa djetetom uvijek i o svemu razgovara i odgovara na njegova pitanja vrlo, lako ćete se disciplinovati. Zašto odrasli ne bi iskoristili sposobnost govora i pomogli djetetu da razvije oblike moralnog ponašanja.
Pijaže i Kolberg su postavili prave teorije socijalizacije, teorije koje su doprinijele da se prevaziđe shvatanje da je dijete samo reaktivno i pasivno biće i da se prevaziđe zanemarivanje uloge nasljeđa. Oni su isticali važnost razvoja i postavili su stadijume kognitivnog razvoja od kojih zavisi javljanje određenih oblika ponašanja i također su naglašavali važnost aktivnosti jedinke, iskustva i uticaj sredinskih faktora, posebno socijalnih.
Pijaže razvoj posmatra kao napredovanje kroz određene stadijume. Ti stadijumi su hijerarhijski uređeni i osoba redom prolazi kroz svaki. Postoji niži stadijum, stadijum moralne heteronomije i Pijaže je smatrao da je ovaj stadijum univerzalan (kroz njega svaka osoba mora da prođe) i da je to stadijum u kome dijete moralno procjenjuje na osnovu drugih i rasuđuje po principu crno/bijelo. Ono ima takvo shvatanje zbog kognitivnih nedostatka, a to je nesposobnost da vidi razliku između JA i društvenog svijeta – egocentrizam, ne razlikuje subjektivne i objektivne aspekte sopstvenog iskustva – realizam i također smatra da postoji jednosmjerno poštovanje između roditelja i njega, gde samo ono poštuje. Djetetu je potrebna pomoć da pređe na viši stradijum moralnog rasuđivanja, na stadijum moralne autonomije i u tome mu pomažu roditelji. Roditelji putem vaspitnih postupka postepeno uče dijete da prevaziđe svoje nedostatke, uče ga pravilnom ponašanju. Kada ga kazne važno je da to i obrazlože jer se tako stvara kod djeteta svjesnost o lošem postupku zbog kojeg je kažnjeno. Također i da traže od djeteta da ono samo obrazloži svoj postupak da uvidi šta je loše a šta dobro, tj. da bude aktivno u sopstvenom razvoju moralne svijesti. Pijaže je još smatrao da posebno razvoj moralne svijesti zavisi od kognitivnih funkcija.
Kolberg dodaje da roditelji mogu da pomognu u moralnom razvoju deteta tako što će kreirati sredinu u kojoj bi dijete raslo i obezbjediti raznovrsna iskustva i oblika društvenih interakcija. Važno je da se dijete podstiče da što prije prevaziđe egocentrizam, da gleda stvari sa tuđeg stanovišta. Također da učestvuje u grupnim diskusijama, da se izlaže moralnim nesuglasicama i protivrječnostima. Da bude u kontaktu sa osobama koje su na višem nivou moralnog razvoja i da bude u društvenoj sredini u kojoj se donose pravedne i pravilne odluke. Da se ohrabruje logičko mišljenje,  jer je moralni razvoj u direktnoj vezi sa kognitivnim. Da bi se razvilo moralno mora doći do razvoja racionalnog mišljenja. „Kao što je logičko rezonovanje nužan, ali ne i dovoljan uslov zrelog moralnog rasuđivanja, tako je i zrelo moralno mišljenje nužan ali ne i dovoljan uslov zrele moralne akcije.“ Velika većina zna šta je moralno, ali opet ne postupa u skladu sa tim. Osoba mora da razumije i vjeruje u moralna načela da bi mogla da postupa u skladu sa njima. Što je neko na višem moralnom stadijumu, prije će se ponašati u skladu sa moralnim, a što je na nižem, manje. Što je stadijum viši dosljednije je ponašanje. Roditelji trebaju da od najranijeg uzrasta sistematski uče dijete moralnom ponašanju i da mu pomognu da što prije dostigne najviše stadijume moralnog razvoja. Odrasli imaju ulogu da podučavaju djecu tradicionalnim vrijednostima. Imaju ulogu da od djeteta naprave moralnu osobu koja je u stanju da ostane vjerna vrijednostima i tradiciji društva kome pripada i koja posjeduje vrline kao što su poštenje, dosljednost i odanost. Djetetu roditelji daju primjer. Ono putem učenja po modelu formira moralnu svijest. Od modela preuzima vrijednosti, principe i oblik moralnog ponašanja kao sopstvene. Frojd je o tome govorio – put formiranja moralne svijesti je identifikacija sa roditeljem istog pola. Djetetu na ranijem uzrastu usvojene moralne norme od roditelja, postaju princip ponašanja, one čine takozvani superego ličnosti, koji predstavlja savjest. Moralni razvoj je sticanje unutrašnjeg nadzora nad ponašanjem. Moralan je onaj postupak koji čini da se osjećaš dobro, a nemoralan čini da se osjećaš loše. Prouzrokuje grižu savjesti. Moralan postupak je onaj kojim se ne povređuje sopstvena okolina.
Različiti pojedinci, društva i vremena imaju različita poimanja šta je moralno, a šta nemoralno. U nekim slučajevima ta poimanja se u potpunosti razlikuju i ono što bi bilo moralno za jednu kulturu za drugu bi bilo nemoralno. Ali možemo se složiti da postoje moralna uvjerenja oko koja bi se složili, ako ne svi, onda barem većina. Postoje određeni moralni kodeksi koji su prisutni u savremenim kulturama i u današnjici, poput da je pogrešno ubiti, silovati ili ukrasti tuđe i koliko god mi bili svestrani i tolerantni preko nekih stvari se ne može preći, a da se ne kazne. Nemoralno prijeti da ugrozi razvoj djeteta sa svih strana. Nemoralno prijeti djetetu bilo da bude žrtva nemoralnog postupka ili da ono učestvuje u njemu. Loši spoljašnji uticaji prijete da unište onu idealnu roditeljsku zamisao djeteta. Ali, ako dijete što prije sazna šta je moralno ponašanje i kakvo treba biti, ono će ga se pridržavati, i ako roditelji sistematski i vjerno,od malena, usađuju djetetu moralne vrijednosti, ono će ih usvojiti i postat će moralna osoba.
Moralna osoba je u stanju da riješi problem, a da ne napusti bazične vrijednosti i standarde ponašanja moralne prirode i da vlastite postupke, kao i postupke drugih ljudi vrednuje sa stanovišta posljedica po sebe i druge ljude. Tokom procesa formiranja socijalne i moralne zrelosti važna je faza odvajanja od roditelja. Proces emancipacije rijetko kod koje ličnosti prolazi bez ozbiljnih teškoća i dovodi do značajnih promjena u ličnosti. Važno je da porodica pruži podršku djetetu pri osamostaljivanju, da mu pomognu da se navikne na novu sredinu i nove okolnosti. Osobe koje su nezavisne i samostalne bolje se prilagođavaju. Sticanjem samopouzdanja, usvajanjem društvenih obaveza, usvajanjem normi kolektiva kome se pripada i formiranjem pozitivnih stavova prema prijateljima osobu čine zrelijom. Moralna zrela osoba je u stanju da moralne vrijednosti formira i provjerava kroz analizu šireg iskustva sa društvom u cjelini. Moralno zrela osoba poštuje i one društvene norme sa kojima se lično ne slaže, pod uslovom da nisu u nesaglasnosti sa širim, opštevažećim, moralnim vrijednostima koje imaju univerzalno značenje. Moralni kodeks zrele osobe je stabilan. Ponaša se u skladu sa moralnim normama, ne zbog straha od kazne, već iz uvjerenja da je nemoguće uspostaviti prihvatljive odnose među ljudima bez postojanja određenih moralnih normi. Moralno zrela osoba je izrazito odgovorna. Čovjekovo ponašanje treba da odgovara njegovim moralnim principima, uvjerenjima i vrednostima. On mora da odgovara za sopstvene odluke, da priznaje greške i neuspjeh. U njegovom ophođenju prema drugima treba da dominira iskrenost, zastupanje onoga što je ispravno, dosljednost, empatija, aktivna briga za druge, opraštanje, mora da bude sposoban da oprosti drugima, ali i sebi.  Moralno ponašanje mora biti naša potreba, ne samo obaveza. To nije samo donesen zakon koji moraju poštovati svi ili samo Božija zapovijest, već biti dobar i moralan znači imati zdravo osjećanje i razum koje čini da se osoba ponaša tako da ne ugrožava tuđe i sopstvene vrijednosti.

O Autor: Emir Sinan je rođen 16.02.1982. godine u Gornjem Vakufu. Osnovnu i srednju školu (Gimnaziju) završio u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a Nastavnički fakultet na Univerzitetu “Džemal Bijedić“ u Mostaru 30.09.2005. godine. Tema diplomskog rada kod mentora prof.dr. Milenka Kundačine glasila je “Izrada i baždarenje testa znanja iz predmeta fizika u osmom razredu osnovne škole”... više u biografiji !

Komentar

Kalendar

Novembar 2017
P U S Č P S N
« nov    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930  

Arhiva

Lista linkova


blog counter